Gadafi, diktator kojeg je narod svrgnuo, a sada za njim plaču

Read Time:10 Minute, 25 Second

Na današnji dan 1969. pukovnik Muammar Gaddafi, 27-godišnji vojni kapetan, orkestrirao je uspješan vojni udar zajedno sa svojim kolegama časnicima, svrgnuvši libijskog kralja Idrisa I. i proglasivši Libijsku Arapsku Republiku.

Unatoč ograničenim resursima, grupa je uspjela preuzeti kontrolu nad vojnim stožerom i radio postajom koristeći samo 48 metaka. Kao rezultat toga, nećak kralja Idrisa I., Hasan al-Senusi, koji je privremeno preuzeo prijestolje, svrgnut je i stavljen u kućni pritvor.

Gadafi je preuzeo poziciju vođe revolucije, ulogu koju je obnašao više od 40 godina. To je označilo početak Gadafijeve vladavine, koju karakterizira njegova jedinstvena ideologija i kontroverzna politika koja će oblikovati povijest Libije u narednim desetljećima.

Diktator s neograničenom moći:

Rođen u beduinskom šatoru u pustinji pod talijanskom okupacijom, ovaj izuzetno ambiciozan pojedinac, školovan na Harvardu i Oxfordu, postao je jedan od najmlađih predsjednika Afrike.

Nadahnut egipatskim predsjednikom Nasserom, koji je široko cijenjen u arapskom svijetu kao pobornik arapske slobode i dostojanstva, težio je slijediti njegove stope.

Tijekom svoje vladavine nije imao službeni položaj poput predsjednika ili premijera; umjesto toga, imao je apsolutnu vlast kao pukovnik, što ga je činilo diktatorom s nekontroliranom moći.

Miješajući elemente arapskog nacionalizma i socijalizma, njegova je ideologija oblikovala njegovu vladavinu. Gadafi je ugušio sve oblike opozicije, nacionalizirao naftne kompanije i banke, protjerao tisuće Talijana iz zemlje i kapitalizirao rast cijena nafte 1970-ih u svoju korist.

Nije bilo kamata na kredite:

Pod Gadafijevom vladavinom, on je implementirao sustav u kojem su obrazovanje i zdravstvena skrb u Libiji bili besplatni. Prije Gadafijevog uspona, stopa pismenosti u Libiji iznosila je samo 25 posto.

Danas se zemlja može pohvaliti stopom pismenosti od impresivnih 83 posto, a 25 posto stanovništva ima sveučilišnu diplomu.

Kako bi se riješio problem nezaposlenosti među diplomantima, svaki Libijac koji nije mogao pronaći posao nakon završetka obrazovanja dobio je financijsku pomoć koja je jednaka plaći koja odgovara njegovom području.

Uz to, za svako novorođeno dijete ženama je odobren iznos od pet tisuća američkih dolara. Dio prihoda od prodaje nafte, primarnog nacionalnog izvoza, raspodijeljen je svim građanima Libije.

U Libiji je električna energija bila osigurana svim građanima bez naknade, a državne banke nisu zaračunavale kamate na kredite. Gadafi je osobno razgovarao s mladencima, a svakom mladom bračnom paru dodijelio je od države 50.000 američkih dolara za pomoć pri kupnji stana i osnivanju obitelji.

Država je čak subvencionirala 50 posto troškova kupnje automobila, a cijena goriva bila je 0,14 dolara po litri.

Eliminirao je sve protivnike – i svima je rekao o tome:

Pod Gadafijevom vladavinom Libija se činila prosperitetnom nacijom, s vladom koja je tvrdila da je vodi narod i da je vodi predsjednik. Gospodarski prosperitet omogućio je provedbu različitih društvenih inicijativa, uključujući i opsežne stambene projekte.

Stanovništvo je preseljeno iz slamova u moderne stanove opremljene osnovnim sadržajima kao što su tekuća voda, struja i satelitska televizija. Europski političari tražili su Gadafijevu naklonost, tražeći unosne ugovore, naftne poslove i tržišne prilike za svoje zemlje.

Gadafi je napravio značajne promjene u kalendarskom sustavu, zamijenivši kršćanski kalendar hidžrom i promijenivši nazive mjeseci iz rimskog porijekla. Nemilosrdno je eliminirao domaće i međunarodne protivnike svog režima, otvoreno priznajući svoje postupke.

Godine 1982. izjavio je da je “dužnost libijskog naroda eliminirati one sramotne pojedince koji kaljaju ugled Libije u svijetu.” Gadafijeva vlada nije se libila raspravljati o svojim oštrim mjerama za održavanje kontrole i ušutkavanje neslaganja.

Uz to, Gadafi je intenzivno surađivao s brojnim terorističkim organizacijama, što je postalo istaknuti aspekt njegove vanjske politike.

Kao rezultat tih saveza i njegove potrage za oružjem za masovno uništenje, Libija pod Gadafijem se suočila s političkim i ekonomskim sankcijama koje su nametnule zapadne zemlje.

Međunarodna zajednica odgovorila je na njegove postupke provedbom mjera za izolaciju njegova režima i suzbijanje njegovih destabilizirajućih aktivnosti.

Pažljivo je njegovao svoj imidž:

Godine 2003. orkestrirao je svoj povratak u međunarodnu zajednicu, posebice u zapadni dio, javnim odricanjem od oružja za masovno uništenje i osudom terorizma.

Ovaj strateški potez priskrbio mu je potporu istaknutih osoba poput britanskog premijera Tonyja Blaira, koji je posjetio Tripoli kako bi prigrlio Gadafija kao novog saveznika u “ratu protiv terorizma”.

Brzo se transformirajući od ozloglašene osobe povezane s terorizmom, pukovnik je postao privlačan partner Zapada, kako politički tako i gospodarski. Ovaj preokret pozicionirao je Gadafija kao poželjnog saveznika i poslovnog suradnika, nadilazeći njegovu prethodnu reputaciju krvožednog terorista.

Pedantno je njegovao svoj javni imidž, posvećujući veliku pažnju odijevanju, a svoju sigurnost povjeravao je isključivo ženama. Često je zanemarivao konvencionalne diplomatske protokole. Tijekom Opće skupštine UN-a 2009.

u Sjedinjenim Državama, prekoračio je svoje dodijeljeno vrijeme govoreći gotovo dva sata. U svom je obraćanju hrabro pozvao bivše kolonijalne sile da nadoknade Africi vrtoglavu sumu od 7,7 trilijuna dolara odštete.

Doveo je u pitanje podrijetlo svinjske gripe, nagađajući o njenom stvaranju u tajnim vojnim laboratorijima. Vijeće sigurnosti nazivao je “vijećem terora” i javno tražio odgovore u vezi s atentatom na predsjednika Kennedyja.

Njegov govor obuhvatio je niz provokativnih i kontroverznih izjava koje su privukle svjetsku pozornost.

Svatko mora pročitati Zelenu knjigu:

Godine 1975. Gadafi je napisao Zelenu knjigu, crpeći djelomično nadahnuće iz Crvene knjige Mao Zedonga. Na njezinim je stranicama nizom aforizama artikulirao svoj svjetonazor i predstavio svoju viziju političkih i društvenih struktura.

Gadafi je naredio da svaki libijski građanin pročita Zelenu knjigu i ona je uvrštena u školski program, a učenici su dva sata tjedno posvećivali njenom proučavanju. U ovom utjecajnom djelu Gadafi je osudio liberalnu demokraciju, založio se za ograničenja slobode medija i kritizirao kapitalizam.

Umjesto toga, zalagao se za libijsku verziju socijalizma i svoj koncept izravne demokracije, u kojem bi se upravljanje provodilo putem narodnih vijeća.

Libija – prva izvaneuropska država koja je priznala Hrvatsku:

Tito je rano uspostavio vezu s Gadafijem. Godine 1969. Jugoslavija je postala prva država koja je priznala novoosnovanu vladu u Tripoliju. Pukovnik je ostao privržen maršalu Titu za njegova života, pa i nakon njegove smrti.

Gadafi je često isticao Tita kao svog uzora, i kao pojedinca i kao državnika. Njihov blizak odnos, koji se razvio 1970-ih, odigrao je značajnu ulogu u oblikovanju Gadafijeva povoljnog stava prema neovisnoj Hrvatskoj.

Vidljivo je to u Libiji koja je 1993. prva neeuropska država priznala Hrvatsku, a prije toga je 1992. u službeni posjet Libiji krenuo Stjepan Mesić, tadašnji predsjednik Hrvatskog sabora.

Druženje s Titom:

Josip Broz Tito često se sastajao s tada mlađahnim libijskim pukovnikom. Značajan događaj dogodio se 1977. godine kada je Tito organizirao službenu večeru na Brijunima u čast svog 50 godina mlađeg prijatelja Gadafija.

Događaj je obilježen zadivljujućim nastupima operne pjevačice Gertrude Munitić, koji su oduševili uvažene goste. Tijekom druženja ljubazno su se točila vrhunska hrvatska vina.

Unatoč svom vjerskom podrijetlu, Gadafi je pokazivao sklonost vinu, a posebno je volio izvrsnu bijelu malvaziju napravljenu od grožđa ubranog iz Titova vinograda na Vangi.

Osobni kuhari libijskog vođe, koji su ga pratili na Brijune, pripremali su sočna jela od janjetine od svježe zaklanog mesa dobavljenog iz Libije. Pečeći meso do savršenstva, pobrinuli su se da njihov vođa uživa u svom omiljenom kulinarskom užitku.

Kao gostoprimstvo, Tito je Gadafiju darovao luksuznu vilu Brijunka, smještenu u slikovitom okruženju Brijuna.

Udata Sofija iz Mostara:

Gadafi je imao ukupno osmero djece. Njegov najstariji sin potječe iz prvog braka, dok su mu ostala djeca rođena iz drugog braka sa Safiyom Farkach Gadafi, ranije poznatom kao Sofija Farkaš, Hrvaticom porijeklom iz Mostara.

Njihov susret dogodio se u vrijeme kada je Gadafi bio student u bivšoj Jugoslaviji kada je posjetio Mostar u sklopu programa razmjene studenata.

On je tada studirao na Zrakoplovnoj akademiji u Mostaru. Sofija, jedna od najljepših djevojaka u gradu, unuka je Ivana Farkaša, bivšeg austrijskog školskog nadzornika u Mostaru.

Na vrijeme je upozorio: ‘U Europu dolazi kaos!’:

U ožujku 2011. Gadafi je upozorio da u nedostatku stabilne Libije neće biti entiteta koji bi upravljao priljevom brojnih izbjeglica iz Afrike i s Bliskog istoka koji traže utočište u Europi.

“Milijuni izbjeglica preplavit će europske granice, uhvativši zapadne političare nespremne. Masovni priljev pojedinaca iz Afrike mogao bi prijeći Mediteran, stići do Francuske i Italije. Međutim, Libija igra ključnu ulogu u održavanju sigurnosti na Mediteranu.

Zapamtite moje riječi, Mediteran će pasti u kaos”, upozorio je Moamer Gadafi, libijski vođa, sedam mjeseci prije svog brutalnog pogubljenja.

U javnom pismu koje je objavio ruski dnevnik Zavtra u svibnju 2011., Gadafi je izrazio svoju zabrinutost izravno NATO-u:

“Slušaj me pažljivo, NATO! Tvoja bombardiranja su srušila barijeru koja je spriječila priljev afričkih migranata i terorista Al Qaide u Europu. Ta je barijera bila Libija. Neoprezno ste je uništili. Vi ste budale, a vaši će postupci imati strašne posljedice za tisuće afričkih migranata i vašu podršku Al-Qaidi.

Ovo je istina, a čak i sada, govorim bez laži”, napisao je Gadafi nekoliko mjeseci prije svoje konačne smrti. Njegova upozorenja ostala su nečuvena dok su zapadne sile nastavile s vojnom intervencijom, što je rezultiralo padom Gadafija i ostavilo Libiju u stanju razaranja.

Kao što je predvidio Gadafi, Mediteran je doista utonuo u kaos, s tisućama izbjeglica na opasnim putovanjima kako bi došli do Europe. Tragično, Mediteran se mnogima pretvorio u grobnicu jer je ovo podmuklo putovanje odnijelo brojne živote.

‘Otići ću s vlasti samo ako umrem’:

U veljači 2011. započeo je značajan prosvjed protiv Gadafijeva režima. U početku miran ustanak, ubrzo je eskalirao u široki sukob. Pobunjeničke snage su brzo napredovale, nadjačale Gadafijeve lojaliste i preuzele kontrolu nad glavnim libijskim gradovima, uključujući Tripoli i Sirte.

Kako su ga ministri i dužnosnici počeli napuštati, Gadafi se sve više nalazio stjeran u kut. Unatoč međunarodnom pritisku, odbio je pregovarati o prekidu vatre, što je dovelo do intervencije NATO snaga, dodatno pojačavši pritisak na libijskog vođu.

Kako su borbe trajale, Gadafi i njegova obitelj odlučili su se povući iz javnosti i sakriti se. Za komunikaciju sa svojim preostalim pristašama oslanjao se na audio i video poruke koje je emitirala libijska nacionalna televizija.

Odbijajući se odreći vlasti, Gadafi je čvrsto tvrdio da će odstupiti samo ako to rezultira njegovom smrću.

Ubijen u rodnom Sirtu:

Dana 25. kolovoza 2011. značajan dio Tripolija došao je pod kontrolu pobunjenika, što je dovelo do uspostave Nacionalnog prijelaznog vijeća kao primarnog upravnog tijela koje određuje budućnost Libije. Posljedično, Moamer Gadafi je službeno izgubio vlast.

Tijekom Gadafijeva bijega pojavile su se medijske spekulacije o njegovoj potencijalnoj potrazi za azilom u zemlji u kojoj je održavao prijateljske odnose sa sadašnjim ili bivšim čelnicima. Čak su se šuškale da bi mogao potražiti utočište u Hrvatskoj.

Međutim, 20. listopada Gaddafi je doživio smrt od ruku pobunjeničkih snaga. Eliminiran je u Sirtu, svom rodnom gradu i strašnom uporištu, sa smrtonosnim ranama od vatrenog oružja u trbuh i glavu.

Sad ga narod oplakuje:

Prošlo je skoro sedam godina od Gadafijeve smrti, a za to vrijeme Libija je utonula u potpuni kaos. Stanovnici ove nacije bili su pogođeni bezakonjem, terorom, autoritarizmom, pa čak i oživljavanjem gnusne trgovine robljem.

Kao posljedica toga, mnogi Libijci prisiljeni su napustiti svoju domovinu, tražeći utočište u Europi. Nepostojanje jasnog vladajućeg autoriteta ostavilo je zemlju u stanju stalne borbe za moć i neizvjesnosti. Usred ovog meteža ima čak i onih koji žale i žale zbog gubitka bivšeg diktatora.

Često postavljana pitanja:

1. Što je Moamer Gadafi učinio svom narodu?

Gadafijevom transformacijom Libije 1977. stvorena je socijalistička država nazvana Džamahirija, gdje je držao simboličnu vlast dok je zadržao kontrolu nad vojskom i Revolucionarnim odborima, osiguravajući svoju moć i potiskujući neslaganje.

2. Tko su bili pobunjenici protiv Gaddafija?

Anti-Gadafijeve snage sastojale su se od libijskih frakcija koje su se suprotstavile i uspješno nadjačale vladu koju je vodio Moamer Gadafi, što je rezultiralo njegovom smrću.

Zaključak:

Gadafi, svrgnuti diktator, sada izaziva žalosne suze svog nekoć potlačenog naroda. Godine 1969. orkestrirao je uspješan puč, proglasivši Libijsku Arapsku Republiku.

S apsolutnom moći više od četiri desetljeća, provodio je jedinstvene ideologije i politike, pružajući građanima besplatno obrazovanje, zdravstvenu skrb i financijsku pomoć. Gadafi je otvoreno eliminirao protivnike, surađivao s teroristima i suočavao se s međunarodnim sankcijama.

Upozoravao je na kaos u Europi ako Libija padne, ali njegove molbe nisu uslišane. Godine 2011. pobunjeničke snage okončale su njegovu vladavinu, gurnuvši Libiju u kaos. Usred bezakonja i terora, neki žale zbog gubitka bivšeg diktatora u naciji koja traži stabilnost.

Također pročitajte: